Reagiranje

REAGIRANJE NA ČLANAK OBJAVLJEN U TJEDNIKU NACIONAL 17. STUDENOG 2020. POD NASLOVOM „VLADA JE OMOGUĆILA MAĐARSKOM MOL-u da usred koronakrize ostvari enormnu dobit na štetu Ine i RH“

U članku se tvrdi da je INA svojim poslovanjem oštetila kompaniju i Republiku Hrvatsku te da je najveći utjecaj na Inin rezultat imala poslovna odluka o prodaji domaće nafte. Kao što smo izvještavali u više navrata, cjelokupna naftna i plinska industrija znatno je pogođena padom potražnje uslijed ekonomske krize uzrokovane pandemijom COVID-19 od ovog proljeća, kao i oštrim i do tad neviđenim padom cijena plina i nafte koja se u jednom trenutku spustila i ispod 20 dolara po barelu. Dodatno, rafinerijske marže značajno su pale u odnosu na razinu prije krize, pa čak i bile negativne. Sve svjetske naftne i plinske kompanije, uključujući i Inu, morale su prilagoditi aktivnosti i troškove kako bi očuvale stabilnost poslovanja i likvidnost. Potražnja za Ininim proizvodima na tržištu pala je u određenim razdobljima 2020. godine i za 40 %, a cjelokupna situacija se odrazila značajno i na financijske rezultate kompanije. Međutim, usprkos izazovnom vanjskom okruženju, INA je ciljanim uvođenjem operativnih i financijskih mjera osigurala stabilnost koja joj omogućuje da nastavi sa strateškim projektima bez obzira na situaciju. Tako je EBITDA kompanije nakon negativnih rezultata u prva dva tromjesečja, u trećem tromjesečju 2020. godine postala pozitivna u iznosu od 470 milijuna kuna. Nadalje, stabilnost kompanije pokazuje i omjer duga i kapitala koji iznosi svega 20,9 %, dok je neto dug čak i smanjen u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Također, usprkos krizi, INA je u prvih devet mjeseci 2020. uložila oko 750 milijuna kuna, primarno u djelatnost Rafinerija i marketinga i projekt izgradnje postrojenja za obradu teških ostataka.

Nastavno na natpise i usporedbe Ine i MOL-a, napominjemo kako se navedene kompanije razlikuju u strukturi i geografskoj poziciji, kao i u poslovnim aktivnostima poput MOL-ove petrokemijske prerade (proizvodnja kemijskih proizvoda) ili transporta plina koji nisu bili značajnije pogođeni krizom. Uspoređivati rezultate Ine i MOL-a, a pritom ne uzimajući u obzir spomenute specifičnosti pojedine kompanije, primarno njenu proizvodnu imovinu i njenu geografsku poziciju, može dovesti do netočnih zaključaka. Nadalje, autorica članka pogrešno navodi i tumači financijske rezultate Ine i MOL-a pri čemu netočno informira javnost da je MOL ostvario neto dobit od milijardu dolara te rastao u krizi za 12 %. Da je tome tako, MOL bi bio rijetka iznimka među naftnim i plinskim kompanijama u svijetu koja je u 2020. ostvarila rast. Točno je da je MOL u razdoblju prvih devet mjeseci 2020. godine ostvario pad CCS EBITDA od 14 % (1,59 milijardi dolara, a ne 1,87 milijardi kako je to navedeno u članku), a ne rast od 12 % kako se navodi u članku na stranici 20. Dodatno, neto dobit MOL-a u istom razdoblju nije iznosila milijardu dolara kako autorica navodi, već je kao i većina naftnih kompanija MOL ostvario neto gubitak (207 milijuna dolara), a što je lako provjerljivo i u objavljenim rezultatima na MOL-ovoj web stranici.

Uz to, na stranici 20. autorica tvrdi da je INA u prvih devet mjeseci ove godine, prema podacima iz konsolidiranog financijskog izvješća, ostvarila gubitak od 1,5 milijardi kuna što je netočno. U objavljenim financijskim rezultatima Ine jasno stoji da je gubitak u tom razdoblju iznosio 1,1 milijarde kuna, a ako isključimo jednokratne stavke i 760 milijuna kuna.

Demantiramo i manipulaciju cijenama sirove nafte prije i nakon izbijanja pandemije, kao što je to navedeno u članku na stranici 19. INA je kroz cijelu 2020. godinu prodavala i isporučivala domaću naftu po tržišnim cijenama u trenutku prodaje. Nafta se prodaje po tržišnim cijenama koje se izračunavaju prema prosječnoj mjesečnoj cijeni referente košarice nafti Brent, a takve transakcije nadgledaju i neovisni revizori. Izračuni koji se koriste u članku na stranici 19. da bi se potkrijepile iznesene teze o učinjenoj šteti Ini od strane MOL-a, špekulativnog su karaktera te ne uzimaju u obzir specifičnosti tržišta i nafte. Cijena nafte nije fiksirana na  60 dolara po barelu kao što se netočno pretpostavlja u članku, već ovisi o ponudi i potražnji te može biti veća i manja. Tijekom travnja, dok je cijena nafte bila najniža, kompanija je prodala tek 6 % od ukupne količine domaće nafte. Također, netočna je i tvrdnja da je INA pretrpjela indirektnu štetu „zbog činjenice da se domaća nafta nije preradila u derivate u riječkoj rafineriji, koji su potom mogli biti prodani na domaćem tržištu, čime je INA mogla ostvariti dodatnu zaradu“, kako se navodi na stranici 19. Prerada domaće nafte daje strukturu proizvoda koja nije usklađena s tržišnim potrebama – domaća nafta daje više benzina i teških loživih ulja s višim udjelom sumpora, dok hrvatsko i europsko tržište ima potrebu za dizelom. Nafta koju uvozimo i prerađujemo daje strukturu proizvoda koja je bolje usklađena s tržišnim potrebama, što znači da od nje INA proizvodi više dizela i teškog loživog ulja s manjim udjelom sumpora. Naglašavamo kako kompanija posluje prema tržišnim principima i određivanje cijena svojih proizvoda ne prepušta slučaju niti ih donosi na svoju štetu. Da je riječ o isplativom poslovnom potezu za Inu govori i podatak da je doprinos od prodaje sirove nafte na Ininu EBITDA veći za tri milijuna dolara nego što bi bio u slučaju da se ta nafta preradila u Rijeci. Podaci također pokazuju da količine izvezene nafte nisu značajne, no ipak pozitivno utječu na ukupni rezultat. Nadalje, od ukupne količine proizvedene hrvatske nafte, oko 18 % je prerađeno u Rafineriji nafte Rijeka dok se ostatak izvozi. Ovaj poslovni potez doprinosi i osiguravanju novčanog toka koji je neophodan za uspješno poslovanje, osobito u razdoblju krize.